Trulo voće

Moje pronicljivo oko ne slabi tijekom pregleda i sada pomno istražuje moguće simptome pothlađenosti na bezizražajnom licu žene koja čita. Što to čita? Oprostite, kažem napokon, puhnuvši tu riječ u bijeli šum. Žena ne pomiče nijedan mišić, ni milimetar njezina tijela ne grči se, čak ni ne trepće. Opr...

Full description

Saved in:
Bibliographic Details
Main Authors: Velebita Koričančić, Lina Meruane
Format: Article
Language:English
Published: University of Zadar 2024-12-01
Series:[sic]
Online Access:http://www.sic-journal.org/ArticleView.aspx?aid=786
Tags: Add Tag
No Tags, Be the first to tag this record!
Description
Summary:Moje pronicljivo oko ne slabi tijekom pregleda i sada pomno istražuje moguće simptome pothlađenosti na bezizražajnom licu žene koja čita. Što to čita? Oprostite, kažem napokon, puhnuvši tu riječ u bijeli šum. Žena ne pomiče nijedan mišić, ni milimetar njezina tijela ne grči se, čak ni ne trepće. Oprostite. Mogu li sjesti? Moje usne mehanički izbace te riječi – to je pitanje dio sklopa kojim hinim milosrđe i koji sama svakodnevno podmazujem uljem. Mogu li? Noge su mi olovne, koljena se koče, bole me zglobovi, zapešća, a najviše kvrgavi nožni palci. No ženu to ne dira i na tren pomislim: da uistinu želim sjesti, mogla bih to učiniti; ova je klupa javno dobro, to jest, moja koliko i njezina. U tom slučaju, moja je molba blesava: mogla bih sjesti, no ne želim niti bih trebala sjesti – snijeg na klupi smočio bi mi bijelu suknju, bijele hulahopke, gaćice i mlohavu kožu dupeta. Da sjednem, smočila bih se, osjetila bih hladnoću poput vrele plahte koja mi prlji guzu. No tražila sam da sjednem, i možda zbog toga, zbog časti, zbog discipline, trebala bih sjesti. No opirem se. Pa zašto sam onda došla uznemiriti ovu ženu koja čita u ovo snježno i sunčano jutro, čemu je prekinuti mojom uvrnutom retorikom ako zapravo ne mogu… Joj, voljela bih da mogu sjesti, kažem joj, ali joj ne objašnjavam zašto oklijevam. Ne usuđujem joj se priznati da si ne mogu priuštiti da se razbolim. Ako navučem gripu, ostat ću bez plaće: samo tako. To je vrlo izvjesno i jasno piše u mom ugovoru: bolesne medicinske sestre uopće se ne smiju pojaviti na hitnom bolničkom prijemu niti bolnica prima bolesne zdravstvene djelatnike. Ta klauzula, podcrtana u bilješci na dnu stranice mog ugovora, koja se spominje po hodnicima baš kao i u podzemnom kafiću bolnice, a potvrđuje se pri svakom otkazu, znači da sam ja, ako kašljem ili izbacujem sluz, s oštrom boli u rebrima od tolikog naprezanja, sama kriva što sam se izložila riziku da obolim od gripe; da sam ja, svojevoljno i jednostrano, prekršila ugovor kao medicinska sestra Hitne službe. Vrlo je jasno. Neposredno i neopozivo. Izričito to navodi ovaj papirić i njegova kopija koju sam odlučno potpisala protiv sindikata. Jer potpisala sam nepovoljan ugovor koji se automatski obnavlja, jer potpisala sam a da nisam ni zucnula jer bih inače završila na cesti, izbacili bi me na vjetrovitu cestu sa sklizavim pločnicima, s lokvama blistave zime. Otpuštena i bez prava na žalbu. To kaže glavni liječnik koji sve ugovore i piše i raskida. No bolje je spriječiti nego liječiti ranu koja se još nije ni rastvorila. Još sam potpuno zdrava i neću se razboljeti, barem ne sada, ne na ovom trgu pred ovom ženom. Sebi govorim, Ne, a istovremeno čujem neki drugi, Ne, odrješit Ne koji me prekine, to je ne žene koja je u najmanje očekivanom trenutku okončala svoju šutnju. No… I don´t… nothing… Njezin me odlučni glas zbunio i skamenio kad je ponovila: I don´t… not a word… of English… Pa to je apsurdno! Kaže mi da ne govori engleski, a kaže mi to na engleskom… na engleskom koji oklijeva, ali je konačan. Oprostite, odgovorim joj, pomalo plašljivo, oprostite, no nisam vam rekla nijednu riječ na engleskom, kažem joj to na španjolskom, svom najboljem španjolskom, i nakon toga pokušavam naglasiti samoglasnike te joj objasniti da se sve medicinske sestre u bolnici sporazumijevaju na španjolskom, da s bolesnicima razgovaramo na španjolskom u bilo kojoj inačici, a samo se liječnicima obraćamo na engleskom, s poštovanjem i poniznošću koje smognemo. Govorimo sve jezike, mi medicinske sestre svijeta, izvijestim je, priručnik znamo napamet, razmišljamo o upisivanju satova esperanta. Koristimo se svim našim jezicima u najčišćem obliku, a ako je potrebno i miješamo ih – kao što apotekari miješaju kemikalije u laboratoriju. Mogu vam se obratiti na jeziku koji želite, kažem joj, no objašnjavam joj da je sve što sam joj maločas rekla bilo na najboljem – ponavljam bez daha, na rubu kašlja ili malaksalosti – na najčišćem španjolskom koji znam. Kažem joj to
ISSN:1847-7755