VELEBITSKA MIRILA U ISTRAŽIVANJU ANTE GLAVIČIĆA I DRUGIH TE NEKOLIKO TEZA O NARODU KOJEM PRIPADAJU VELEBITSKA MIRILA ZAJEDNO S NJIHOVIM DVOVJERJEM
U središtu istraživačke pozornosti je južna padina Velebita, njezin uzdig s "dva svijeta" velebitskih stočara: prostor života u zimi i prostor ljetnog uzdiga s velebitskim ljetnim stanovima. Istraživački interes usmjeren na jedinstvenu pogrebnu tradiciju, poznatiju kao velebitska mirila u...
Saved in:
| Main Author: | |
|---|---|
| Format: | Article |
| Language: | deu |
| Published: |
Gradski muzej Senj and Senjsko muzejsko društvo
2013-01-01
|
| Series: | Senjski Zbornik |
| Subjects: | |
| Online Access: | https://hrcak.srce.hr/file/191815 |
| Tags: |
Add Tag
No Tags, Be the first to tag this record!
|
| Summary: | U središtu istraživačke pozornosti je južna padina Velebita, njezin uzdig s "dva svijeta" velebitskih stočara: prostor života u zimi i prostor ljetnog uzdiga s velebitskim ljetnim stanovima. Istraživački interes usmjeren na jedinstvenu pogrebnu tradiciju, poznatiju kao velebitska mirila u zonama ljetne stočarske i agrarne privrede. Prve
obavijesti o mirilima kao "grobovima duša"nastaju tek 1929. pa se u prvom dijelu studije želi obavijestiti pažljivoga čitaoca o brojnim radovima koji su nastali u velikom vremenskom luku od skoro stotinu godina. Najstariji prilozi ( J. Poljak i I. Krajač) imaju doista trajnu vrijednost. Njihovi zapisi (1929. - 1934.) utemeljeni su na autentičnim iskazima starijih stanovnika, posljednjih svjedoka pogreba, preminulih oko ljetnih velebitskih stanova. Već je poodavno nastupio trenutak kada se u povijesnoj znanosti počela osjećati potreba historiografsko kritičkog osvrta na radove o dvostrukom pogrebu velebitskih stočara:. jedna na mirilu i druga na mjesnom groblju. Svjestan da se objavljeni radovi o stoljetnome nomadskom životu na Velebitu i njegovim mirilima mogu – u ovom prilogu – razmatrati samo kroz najvažnije dijelove, stoga sam propitivao što bi se još trebalo učiniti, a manje što je i kako činjeno. Jedno od tih pitanja je kojem narodu pripada geneza jedinstvene velebitske pogrebne kulture na ljetnom staništu velebitskog uzdiga. Na istoj crti razmatra se pitanje sličnih pojava u svijetu i zaključuje tanka sličnost u Europi samo u nekim dijelovima alpskim zemljama, dok je ona daleko jača na Tibetu i u Nepalu u Aziji. U zaključnom dijelu priloga daje se nekoliko novih zapažanja, među kojima je najvažnije: kojem narodu pripadaju velebitska mirila, prastari pogrebni običaj duša. Tu se radi o starim Ilirima, supstratu romaniziranih Ilira, koje su doseljeni Hrvati tijekom dva prva stoljeća od svojega doseljenja kroatizirali i kristijanizirali, dajući im novo ime Starohrvatski Vlasi, dakako katoličke vjere. Njima, očito, pripada geneza velebitskih mirila. Oni već zarana imaju i svoja "počivala" kao mjesta na kojima se odmaraju noseći ili prevozeći karavanske terete od mora prema sjeveru i obrnuto, kao najbolji poznavaoci velebitskih karavanskih putova prema Jadranu i Sredozemlju. Na drugoj strani, tj. u Istočnom rimskom carstvu, od predrimskog povijesnog razdoblja pa
sve do pojave Turaka, živi i djeluje jedan drugi supstrat romaniziranih Ilira s Balkana, odnosno s područja Bizantinskog i Turskog Carstva. U povijesnoj znanosti taj drugi supstrat romaniziranih Ilira poznatiji je kao Starobalkanski Vlasi. U trenutku kada se na velebitskoj Planini i oko nje odigrao doista dramatičan ratni susret Starobalkanskih i Starohrvatskih Vlaha, u vrijeme turske agresije, ispisuje Petar Zoranić naš prvi roman s naslovom "Planine", 1536. godine. |
|---|---|
| ISSN: | 0582-673X 1849-0999 |